Tada mu netko iz mnoštva reče: "Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu." Nato mu on reče: "Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?" I dometnu im: "Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje." Kaza im i prispodobu: "Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: `Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.` I reče: `Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!` Ali Bog mu reče: `Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?` Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu." (Lk 12,13-21)

Jesmo li se prepoznali u današnjem evanđelju? Nadam se da ne kao bezumnici koji zgrću ovozemno bogatstvo a koji se ne bogate se u Bogu.

Zapravo, ova Riječ koju smo poslušali mogla bi nam pomoći i u našoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazimo. Bila umjetna ili realna posljedica našeg ekonomskog nesnalaženja, stvarnost recesije u kojoj živimo mogla bi biti pobijeđena ostvarenjem onoga što slušamo u Evanđelju. Najbolje i najkvalitetnije bogaćenje jest jedino u Bogu. Zar i riječ bogatstvo nema u sebi korijen bog!? I zašto još uvijek imamo neke čudne želje za posjedovanjem materijalnog bogatstva? Kolika zla iz toga proizlaze? I svijet u kojem živimo pokušava nas uvjeriti u tu sigurnost – sigurnost imati, posjedovati...

Ovih dana framaši imaju svoj Franjevački hod. Danas odlaze u Asiz, rodni grad svetog Franje koji je oduševio tolike generacije ljudi svojom jednostavnošću života. Drago mi je vidjeti mlade koji žele živjeti po primjeru svetoga Franje i koji, u zajedništvu s nama fratrima kao i časnim sestrama, žele živjeti radost stvarnosti izvora kršćanskoga života. Tema Hoda je Na izvor života. Taj izvor je da Bog svakom čovjeku daruje ljubav i potpuno zajedništvo s Njime. Zato je i Isus postao čovjekom kako bi nam izrekao i riječima i životom u čemu je smisao našeg biti u svijetu. Prolazili su mladi ovih dana krajevima naše Hrvatske: Đurđenovac, Zdenci, Orahovica, Kutjevo, Kaptol, Velika i Požega. Susretali su vjernike tih župa zajedno s njihovim župnicima. Teme svakodnevnog hoda i razmišljanja su bile: Od kaosa do sklada, Od grijeha do saveza, Od ropstva do slobode, Od nevjere do vjere, Od smrti do života, Od neuspjeha do obilja, Od novog života do poslanja... Citiram iz Uvodne riječi Priručnika za ovogodišnji Franjevački hod: Isus je korak po korak prešao sve etape ljudskoga života; pokazao nam je novi način življenja, kako služiti i biti suosjećajan, odbijajući svako oblik nasilja i egoizma, s jedinom željom da u svakom trenutku ispunja Očevu volju, pokazujući tako svoje nježno i ljubavlju ispunjeno lice. Središnji trenutak njegova života, koji se događa nakon njegove smrti na križu, jest uskrsnuće i odlazak Ocu u uskrsno jutro. Od toga trenutka čitavo čovječanstvo može doći na izvor života: u život sa samim Bogom!

Zašto sve ovo spominjem? Svi hodočasnici su u svakoj župi dočekani u ljubavi svećenika kao i ostalih vjernika dotičnih župa. Ono što me veseli što su u svakoj župi doživjeli iskrenu dobrodošlicu ne samo kroz smiješak i stisak ruke već i u spremnosti da te ljude okrijepe. Gledajući situaciju u našoj domovini toga ne bi trebalo biti budući da nas uvjeravaju kako je teško živjeti. Uvjeravaju nas da imamo sve manje, a uvijek se govori o tom materijalnom manjku. Sasvim suprotno se doživljavalo ovih dana, ali i proteklih godina na franjevačkim hodovima. Svugdje se vidjelo da ima ljudi koji vjeruju i koji se ne predaju mentalitetu ovoga svijeta. Baš sam i zato Bogu zahvalan što pripadam ovom narodu koji već četrnaest stoljeća svjedoči vjeru u Krista. Mnogi su nas kroz povijest htjeli uvjeriti kako nije dobro biti u Bogu. Mnogi su nudili neke svoje surogate božanstava nudeći nam sve i svašta, do onog nedavnog što smo čuli od sadašnjeg predsjednika naše Hrvatske, a riječ je čudnom pokrivalu na nekim..., glavama. Zar je zaista taj znak znak ljubavi i mira??? Za mene je jedini znak, jedina osoba, jedina stvarnost i smisao života Onaj u kojega sam povjerovao, u kojega vjeruje većina u našem narodu. To je Isus Krist koji nam i u današnjoj Riječi daruje svu istinu.

Teško je živjeti ljudima koji nemaju materijalnu sigurnost. No, vjerujem da je daleko teže bezumnicima, koji misle da im je sva vrijednost u imati. Isus nas upozorava na to i svakoga koji smatra da je sigurnost u punim žitnicama naziva bezumnicima. Jasno da želimo biti zahvalni ako i materijalno posjedujemo, ali to nam ne smije biti razlog života. Dolazimo na ovaj svijet preko roditelja kao Božji dar. Odlazimo li s ovoga svijeta kao dar koji je bio ispunjen smislom života – hoće li nas Gospodin prepoznati kao one koje nas je darovao ovome svijetu i po kojima je ovaj svijet postao bolji i ljepši na Božji način? Kada umremo sami sebe ne možemo staviti u grobnu jamu. Ništa od onoga što materijalno posjedujemo neće nam trebati u vječnosti. Sve što nam treba jesu duhovne vrijednosti koje smo primili u zajedništvu s Bogom. Bogatiti se u Bogu jest jedina i prava vrijednost. To bogatstvo pokazujemo svojim radosnim životom u posvetnoj milosti koju smo primili na krštenju. Živeći u toj milosti nismo zaraženi teškim grijehom. Živeći po toj milosti svjedočimo ljubav prema Bogu i bližnjemu.  Zato su i vjernici prepoznati po dobrim djelima kojima svjedoče milost Božju, jer jedino u toj milosti i možemo činiti dobro, izgrađivati mir koji smo primili od Boga, svjedočiti da je važno biti čovjek Božji, a ne da dokazujemo svojim ovozemnim bogaćenjem kako smo postali bezumnici.

U četvrtak je 5. kolovoza kada slavimo Gospu Snježnu. Za našu Hrvatsku je ovaj datum vrijednost koju ne smijemo zaboraviti. Slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kao i Dan hrvatskih branitelja. Žrtvu koju je naš narod dao jest duhovna vrijednost. Ta žrtva je stopljena u žrtvi Isusovoj. U toj žrtvi mnogi naši dali su život i zdravlje zbog ljubavi prema Bogu, domu i domovini. Dali su vrijednost života za ovaj naš narod. Nastavljamo li takvu tradiciju našeg naroda ili prihvaćamo ponudu bezboštva i bezumnosti? Odgovor možemo dati na svetoj misi u srijedu navečer ali i u svom svakodnevnom svjedočenju da i razumom i srcem volimo ovu grudu zemlje koju nam namriješe oni koji su bili prije nas, a koji su s nama u jedinstvenoj povezanosti – biti u Bogu!

Bruno Ferrero je u knjizi Ali mi imamo krila među ostalim napisao:

Zlatni pir

Vjenčali su se prije pedeset godina. Jednoga su dana, čekajući vlak, sjedili u čekaonici željezničkog kolodvora. Na klupu ispred njih smjestilo se dvoje zaljubljenih. Stariji muž i žena šutke su promatrali zaljubljene. Mladić je nježno zagrlio djevojku i strastveno je poljubio. Ženine oči zaiskriše, pogleda muža i prošapta: «Mogao bi i ti tako!» Muž je nevoljko pogleda. «Kako? Pa uopće je ne poznajem!»

Kako duboku i strašnu tugu kriju riječi: «Nije me više briga...»

Jedna dvanaestogodišnja djevojčica razmišlja: «Dok sam odrastala uza svoje roditelje, mislila sam da njihova ljubav nikada neće prestati. Zamišljala sam je kao veliko stablo koje je u stanju odoljeti svakoj buri i samom vremenu. Ali kasnije sam shvatila da nije tako. S vremenom se i velikom stablu počnu sušiti grane. Pripovijedali su mi da velike ljubavi kao ni velika stabla ne umiru odjednom samo u jednoj oluji ili suši. Oni malo-pomalo slabe iznutra. Tako se dogodilo mom ocu i mojoj majci.»

Nadam se da ste razumjeli...

fra Dragutin Bedeničić

iz radio emisije Za stol s Kristom, 1. kolovoza 2010.