Skip to content

Narrow screen resolution Wide screen resolution Increase font size Decrease font size Default font size default color green color orange color
Naslovnica arrow Duhovna misao arrow Kateheza za 34. nedjelju kroz godinu - Krist Kralj - 25. 11. 2012.
Kateheza za 34. nedjelju kroz godinu - Krist Kralj - 25. 11. 2012. PDF Ispis E-mail

 KKC 279 – 286, 293, 294, 302 – 307, 309 – 311 

VJERUJEM U STVORITELJA

I. Stvoritelj

279 "U početku stvori Bog nebo i zemlju" (Post 1,1). Te svečane riječi stoje na početku Svetoga pisma. Simbol ih vjere preuzima ispovijedajući Boga Oca Svemogućega "Stvoriteljem neba i zemlje", "svega vidljivoga i nevidljivoga". Govorit ćemo stoga najprije o Stvoritelju, zatim o stvaranju, i na kraju o padu zbog grijeha. Isus Krist, Sin Božji, došao je da nas ponovno od njega oslobodi.

 

280 Stvaranje je temelj "svih spasenjskih nauma Božjih", "početak povijesti spasenja",[97] koje dosiže vrhunac u Kristu. I obratno, Kristovo otajstvo baca odlučujuće svjetlo na tajnu stvaranja otkrivajući svrhu zbog koje je "u početku Bog stvorio nebo i zemlju" (Post 1,1): od početka Bog je imao u nakani slavu novog stvorenja u Kristu.[98]

281 Zato čitanja vazmenog bdijenja, slavlja novoga stvorenja u Kristu, započinju izvještajem o stvaranju. U bizantskom bogoslužju to izvješće služi uvijek kao prvo čitanje uoči velikih Gospodnjih blagdana. Prema svjedočanstvu starih katekumenska pouka za krštenje išla je istim putem.[99] 

II. Kateheza o stvaranju

282 Kateheza o stvaranju od temeljne je važnosti. Tiče se samih osnova ljudskog i kršćanskog života: daje jasan odgovor kršćanske vjere na temeljno pitanje koje su ljudi svih vremena postavljali: "Odakle dolazimo?", "Kamo idemo?", "Koje nam je porijeklo?", "Koja nam je svrha?", "Odakle dolazi i kamo ide sve što postoji?" Oba pitanja, o porijeklu i o svrsi, nerazdvojiva su, i odlučujuća za smisao i usmjerenje našega života i djelovanja.

283 Pitanje o porijeklu svijeta i čovjeka predmet je brojnih znanstvenih istraživanja koja su izvanredno obogatila naše znanje o starosti i razmjerima svemira, o postanku raznih oblika života i o pojavi čovjeka. Ta nas otkrića pozivaju da se još više divimo veličini Stvoritelja, da mu zahvaljujemo za sva njegova djela i za um i mudrost koju daje učenjacima i istraživačima. Oni mogu reći sa Salomonom: "On mi je podario istinsku znanost o svemu što jest, naučio me sustavu svijeta i svojstvima prapočela (...) jer me poučavaše mudrost, umjetnica u svemu" (Mudr 7,17.21).

284 Velikom zanimanju za ta istraživanja snažan je poticaj pitanje drugoga reda koje nadilazi područje vlastito prirodnim znanostima. Ne radi se samo o tome da se zna kada je i kako tvarno nastao svemir, ni kada se pojavio čovjek, nego radije da se otkrije koji je smisao toga porijekla: vlada li njime slučaj, slijepa kob, bezimena nužda, ili neko nadsvjetsko, razumno i dobro Biće zvano Bog? A ako svijet dolazi od Božje mudrosti i dobrote, zašto zlo? Odakle dolazi ono? Tko je zato odgovoran? I ima li oslobođenja od njega?

285 Od svojih početaka kršćanska je vjera bila suočena s odgovorima različitima od njezinih o pitanju porijekla. Tako se u starim religijama i kulturama nalaze brojni mitovi o počecima. Neki su filozofi rekli da je sve Bog, da je svijet Bog, ili da je razvitak svijeta ujedno i razvitak Boga (panteizam). Drugi su rekli da svijet nužno izvire iz Boga, da istječe iz toga izvora i da se u nj vraća. Drugi su opet tvrdili da postoje dva vječna počela, Dobro i Zlo, Svjetlo i Tama, u trajnoj borbi (dualizam, maniheizam). Po nekima od tih shvaćanja svijet (barem tvarni svijet) bio bi zao, kao učinak nekog opadanja, te se mora odbaciti ili nadići (gnoza). Nadalje neki dopuštaju da je Bog stvorio svijet, ali kao neki urar, koji ga je nakon stvaranja prepustio samom sebi (deizam). Drugi konačno ne prihvaćaju nikakvo transcendentno porijeklo svijeta, nego vide u njemu puku igru tvari, koja bi vječno postojala (materijalizam). Svi ti pokušaji tumačenja svjedoče kako se trajno i posvuda postavlja pitanje o počecima. To je traženje vlastito čovjeku.

286 Zacijelo, već ljudski razum može naći neki odgovor na pitanje o počecima. Da postoji Bog Stvoritelj, sa sigurnošću se može spoznati po njegovim djelima svjetlom ljudskog uma, iako je ta spoznaja često zamračena i izobličena zabludom. Tu pridolazi vjera da učvrsti i prosvijetli um da pravilno razumije tu istinu: "Vjerom spoznajemo da je svijet riječju Božjom stvoren, da ono što vidimo nije postalo iz onoga sto se opaža" (Heb 11,3).

III. "Svijet je stvoren na slavu Božju"

293 Temeljna je istina koju Pismo i Predaja postojano naučavaju i slave: "Svijet je stvoren na slavu Božju". Bog je sve stvorio, tumači sveti Bonaventura "ne da slavu uveća, nego da slavu očituje, da svoju slavu priopći". Jer Bog nema drugog razloga za stvaranje osim svoje ljubavi i svoje dobrote: "Ključem ljubavi otvorio je ruku, i proiziđoše stvorovi". A Prvi vatikanski sabor objašnjava: U svojoj dobroti i svojom svemoćnom silom, ne da uveća svoje blaženstvo, niti da postigne svoje savršenstvo, nego da ga očituje dobrima koja daruje svojim stvorenjima, taj jedini istiniti Bog u najslobodnijoj nakani od početka vremena stvorio je iz ničega i jedno i drugo stvorenje, to jest duhovno i tjelesno.

294 Slava je Božja u tome da se ostvari očitovanje i priopćivanje njegove dobrote, radi kojih je svijet stvoren. Načiniti od nas "posinjenu djecu po Isusu Kristu" - to je dobrohotan naum "njegove volje (...) na hvalu i slavu njegove milosti" (Ef 1,5-6): "Jer slava je Božja živi čovjek, a čovjekov je život gledanje Boga. Ako je već Božja objava po stvaranju pribavila život svim bićima koja žive na zemlji, koliko više očitovanje Očevo po Riječi daje život onima koji gledaju Boga". Konačna je svrha stvaranja da Bog, "koji je Stvoritelj svih bića, bude konačno sve u svemu (1 Kor 15,28), pribavljajući ujedno svoju slavu i naše blaženstvo".

IV. Bog ostvaruje svoj naum: Providnost Božja

302 Stvorenje ima svoju vlastitu dobrotu i savršenost, ali iz Stvoriteljevih ruku nije izašlo posve završeno. Stvoreno je kao nešto "na putu" ("in statu viae") prema nekom konačnom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići. Raspored (plan) po kojem Bog vodi svoje stvorenje prema tom savršenstvu zovemo Božjom providnošću: Svojom providnošću Bog čuva i ravna sve što je stvorio; snaga joj se "prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i blagotvorno upravlja svemirom" (Mudr 8,1). Jer "sve je nago i razgoljeno pred njenim očima" (Heb 4,13), pa i ono što budu proizveli slobodni čini stvorova.

303 Svjedočanstvo je Svetog pisma jednodušno: skrb božanske providnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događaja. Svete knjige potvrđuju posvemašnje Božje vrhovništvo u tijeku događanja: "Naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi, to učini" (Ps 115,3). A za Krista je rečeno: "Kad on otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti" (Otk 3,7). "Mnogo je namisli u srcu čovječjem ali što Bog naumi, to i bude" (Izr 19,21).

304 Zato vidimo kako Duh Sveti, prvotni autor Svetoga pisma, često Bogu pripisuje čine, a da ne spominje drugotnih uzroka. Nije to primitivan "način govora", nego dubok podsjećaj na Božje prvenstvo i na vrhovnu vlast nad poviješću i svijetom, kojim nas odgaja za pouzdanje u njega. Moljenje Psalama velika je škola toga pouzdanja.

305 Isus traži sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i za najmanje potrebe svoje djece: "Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: `Što ćemo jesti?' ili: `Što ćemo piti?' (...) Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati" (Mt 6,31-33).

PROVIDNOST I DRUGOTNI UZROCI 

306 Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da ga ostvari, služi se i stvorovima. To nije znak slabosti nego veličine i dobrote Svemogućeg Boga. Jer Bog svojim stvorovima ne daje samo da budu nego također dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima i tako surađuju na ispunjavanju njegova nauma.

307 Ljudima Bog daje i moć da imaju slobodna udjela u njegovoj providnosti; povjerava im odgovornost da "podvrgnu" zemlju i ovladaju njome. Tako Bog daje ljudima da kao razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralačko djelo, da mu usavrše sklad za dobro svoje i za dobro bližnjih. Iako su ljudi često nesvjesni suradnici volje Božje, mogu oni i promišljeno ući u božanski plan svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju "suradnici Božji" (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2) i suradnici njegova Kraljevstva.

PROVIDNOST I SABLAZAN ZLA 

309 Ako se svemogući Bog Otac, Stvoritelj uređenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zašto postoji zlo? Na to pitanje koje se nameće i koje je neizbježno, koliko bolno toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Božja ljubav koja dolazi ususret čovjeku svojim savezima, otkupiteljskim Utjelovljenjem Sina Božjega, darom Duha, okupljanjem Crkve, snagom sakramenata, pozivom u blaženi život, na koji su slobodni stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strasnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla.

310 Zašto Bog nije stvorio tako savršen svijet da u njemu ne mogne biti nikakva zla? Svojom beskrajnom moću Bog bi uvijek mogao stvoriti nešto bolje. Ipak u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti Bog je htio slobodno stvoriti svijet "u stanju putovanja" prema konačnom usavršenju. Po Božjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bića uključuje nestajanje drugih, uz ono što je savršenije uključuje ono što je manje savršeno, uz izgradnju prirode također i razgradnju. Prema tome uz fizičko dobro postoji i fizičko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne savršenstvo.

311 Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju prema svome konačnom određenju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavlju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta. I zaista, sagriješili su. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, neizmjerno teže nego fizičko zlo. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvući dobro: Budući da je savršeno dobar, svemogući Bog (...) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro.

UKRATKO

315 Stvarajući svijet i čovjeka Bog je dao prvo sveopće svjedočanstvo svoje svemoguće ljubavi i mudrosti, prvi navještaj svoga "dobrohotnog nauma" koji ima svoj cilj u novom stvaranju u Kristu.

316 Iako se djelo stvaranja posebno pripisuje Ocu, vjerska je istina također da su jedino i nerazdvojivo počelo stvaranja Otac, Sin i Duh Sveti.

317 Bog sam je stvorio svemir slobodno, izravno i bez ikakve pomoći.

318 Nijedno stvorenje nema neizmjerne moći potrebne za "stvaranje" u pravom smislu riječi, tj. da proizvede i dade bitak onome što ga nikako nije imalo (pozvati nešto u bitak "ni od čega").

319 Bog je stvorio svijet da očituje i saopći svoju slavu. Da stvorenja imaju udjela u njegovoj istini, dobroti i ljepoti, to je slava za koju ih je Bog stvorio.

320 Bog koji je stvorio svemir, uzdržava ga po svojoj Riječi, Sinu koji "sve nosi snagom riječi svoje" (Heb 1,3) i po Duhu Tvorcu koji daje život.

321 Božja providnost jest određenje kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi sva stvorenja prema njihovoj konačnoj svrsi.

322 Krist nas poziva da se kao djeca prepustimo Providnosti našega nebeskog Oca, a sveti Petar apostol dodaje: "Svu svoju brigu povjerite njemu, jer on se brine za vas" (1 Pt 5,7).

323 Božja providnost djeluje i po stvorovima. Ljudima Bog daje da slobodno surađuju u njegovim nacrtima.

324 Božje pripuštanje fizičkog i moralnog zla tajna je koju Bog osvjetljuje u svom Sinu Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo da pobijedi zlo. Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi dopustio zlo kad iz istoga zla ne bi izvukao dobro, putovima koje ćemo potpuno znati tek u vječnom životu.

 
« Prethodna   Sljedeća »
Top